Posts

Ono šo nikada nisam rekla...Treći deo

  Znam da je to bio put koji je Mama utabala za mene. Moja mama je imala samo jednog muškarca u životu, jednog za kog sam ja znala i verovala da je najveći deo svog života provela sa njim. Rodila mu je dve ćerke, sestru i mene. Taj muškarac je moj otac. Možda ga nikada nije dovoljno volela, možda ga uopšte nije volela, možda ga je volela najviše na svetu,ne znam, ponekad ponašanja i reči ljudi nisu usklađeni, tako da neću da nagađam priču. Nekako sam sigurna da sam sve one patnje kroz koje je ona prolazila preuzela na sebe, nesvesno prateći njen primer. Hrabra, jaka žena. Samostalna! Ona koja ni od čega napravi sve. Samohrana majka, za koju nemoguće ne postoji. Ona koja nikada nije ni pokušavala da se osloni na bilo kog muškarca. Utabala je put za mene, nakon smrti me je dovela na posao na kom sam upoznala njega, koji je rodjen istog dana kao i moj otac. Slučajnosti postoje, nećemo se vezivati za babske priče, nećemo verovati u brojeve, numerologiju, astrologiju, tarot karte, nećemo ni

Ono što nikada nisam rekla... Drugi deo

 Dvadeset osmog Maja te neke godine mi je umrla Mama . Na mojim rukama. Znam da ovakve stvari niko ne voli da čita, niko ni ne piše o tome. To nije tema koju bi jedva čekao da pročitaš. Zato i pišem, zato sam se usudila da otvorim ovo poglavlje svog života koje se zove "Ono što nikada nisam rekla.." Postoje neke stvari u životu o kojima je jako teško pričati, suočiti se ili podeliti sa nekim jer ljudi danas ne razumeju druge ljude, svi slušaju površno, samo da bi odgovorili na ono što si rekao, ne da bi te razumeli. A sve ono što osećaš i što bi rekao je potrebno da kažeš, jer samo tada si svoj, samo tada si ono što zaista jesi, bez ustručavanja, bez želje da budeš prihvaćen, samo i jedino, onaj pravi potpuni TI koji ne može biti niko, ali baš niko drugi na ovom svetu. Bila je bolesna neko vreme. Bila je bolesna deset godina, zadnjih pet smo znali da je rak u pitanju. Rak dojke. Mnogo strašno zvuči sve to, cela priča o bilo kojim bolesttima, ali kada čuješ rak, zalediš se, ut

Ono što nikada nisam rekla...

Dvadeset prvi  Juli  neke godine. Milion odluka, milion osuda, milion zašto i zato ujedinjenih u jedan jedini kraj. Odlučila sam da mi više nekako ne odgovara da se bilo ko tako ponaša prema meni. "To tako" nije bilo ništa drastičnije od bilo kog i bilo kakvog uopštenog ponašanja, samo sam osetila da mi nešto fali, osetila sam da mi zapravo sve fali. Nedostajem samoj sebi iako sam bila potpuno svoja. Možda sam želela da ispitam granice, kada kažem granice, mislim i na svoje. Jako primamljiv znak pitanja na kraju rečenice: " Šta će se dogoditi ako...?" Ma da, bilo je toliko sličnih situacija, znam, potrebno je da prođe 3 dana i jave se, uvek se jave kada im je stalo. Prvi dan je neko hlađenje glave, pustiš i kažeš, ok, treba malo vremena, drugi dan je samo onaj jedan dan pre dana kada će se javiti i dođe taj treći dan. Nikada nije bilo bitno da li će to biti poruka, lajk ili reakcija na stori recimo, sve se računa i najviše treba izdržati tri dana. Naravno ovo su pov